Arheološki nalazi na prostoru Parka i okolice

Područje južnog Velebita naseljavano je od prapovijesti. Pretpostavlja se da su za zadnjeg ledenog doba, kao i drugdje na Sredozemlju, taj prostor naseljavale malene grupe paleolitičkih lovaca-sakupljača. Razina mora bila je tada oko 120 metara niža nego što je danas, a Velebitski kanal bio je široka dolina kroz koju je tekla rijeka. Najviši dijelovi Velebita bili su prekriveni ledenjacima. Kad se razina mora počela podizati krajem ledenog doba, ljudi su se preselili na više, brdovite predjele. Iz tog vremena potječu i najraniji tragovi ljudi na Velebitu, mezolitičke kremene alatke pronađene u Vaganačkoj pećini pod Velikim Rujnom.
Pastiri su tisućama godina sklanjali svoja stada u Vaganačku pećinu. 
Za sobom su ostavili četiri metra debele naslage tla i ulomke karakteristično

oblikovanog zemljanog posuđa


Prije otprilike osam tisuća godina pristižu najraniji stočari i poljodjelci, donoseći sa sobom pšenicu, domaće ovce i koze, kao i znanja o njihovu uzgoju. Lovno-sakupljačko gospodarstvo ubrzo gubi na značaju, a na Velebitu započinje pastirski život. U špiljama, koje su služile kao zaklon za ljude i stoku, pronađeno je mnoštvo materijalnih ostataka – kosti domaćih životinja, alatke i pribor pretpovijesnih pastira te ukrašeno zemljano posuđe.

U posljednje dvije tisuće godina prije Krista, u brončanom dobu, nastaju prve veće utvrde i suhozidne građevine (gradine). Mogle su poslužiti kao zaklon stanovništvu iz okolnih zaseoka u slučaju opasnosti, a neke su možda bile i trajna naselja u kojima su stolovali lokalni moćnici. Ujedno su nadzirale važne stočarske i trgovačke puteve koji su kroz Paklenicu ili preko Rujna vodili u Velebit i preko njega u Liku. Neke od njih služile su za nadziranje plovidbe. Danas su razrušene, ali ponegdje je još moguće vidjeti prstenaste nasipe mjestimično visoke do nekoliko metara. U neposrednoj blizini gradina često se nalaze grobne gomile – nakupine velikog okruglog kamena pod kojima su, u grobnim škrinjama načinjenim od kamenih ploča, bili pokapani tadašnji moćnici. Većina ih je raskopana i grobovi opljačkani, ali ih je još ponegdje moguće uočiti, kao na području zaseoka Ljubotić iznad Tribanj-Kruščice.


Pretpovijesna grobna gomila


Tijekom posljednja dva stoljeća prije Krista, istočnu obalu Jadrana postepeno osvajaju rimske legije. Osnivanjem rimske provincije Dalmacije na početku 1. stoljeća po Kristu uspostavlja se trajna rimska vlast. U to vrijeme osnovan je i Starigrad, rimski Argyruntum, koji se ubrzo razvio u važno trgovište. U četvrtom desetljeću poslije Krista,  car Tiberije dao ga je opasati bedemima i kulama. Uz cestu koja je iz grada vodila prema jugozapadu nalazilo se gradsko groblje.  Iz otprilike 400 istraženih grobova prikupljeni su bogati arheološki nalazi: nakit, stakleno i metalno posuđe, oružje i alati. Najzanimljivija je zasigurno zbirka antičkog stakla – čak 146 posuda različitih oblika (zdjelice, čaše, boce) koja se čuva u Arheološkom muzeju grada Zadra.



Poluotočni smještaj Starigrada Paklenice početkom 20. st. (ABRAMIĆ − COLANGO 1909.)
Posebno su označeni dijelovi antičkog grada istraženi 1908. i pojedini dijelovi današnjeg grada:
1. antička nekropola, 2. i 7. rimski bedemi, 3. rimska cesta, 4. i 5. kapelica i župna crkva Sv.
Jurja, 6. mjesto pronalaska epigrafičkih spomenika.

 

Život u Argyruntumu zamro je početkom 4. st. poslije Krista. Razdoblje mira poremetile su provale barbarskih naroda koje su na kraju dovele do propasti rimske države. U pokušaju da se jadranska obala vrati Carstvu, istočnorimski car Justinijan dao je sredinom 6. stoljeća izgraditi sustav utvrda za osiguravanje plovidbe i zaštitu lokalnog stanovništva. Ruševine bedema i kula nad Modričem i kod Svete Trojice nedaleko Tribnja, dio su tog obrambenog sustava koji je tek nakratko odgodio konačni slom antičkog svijeta na Jadranu.


Antičko staklo iz Argyruntuma